Srdžba partijskoga generalštaba i poglavice – Andrej Plenković (foto Ivo Čagalj/PIXSELL)
Da li se službena hrvatska vanjska politika naziva vanjskom zato što se vodi iz Hrvatske prema vani ili pak zbog toga što je dirigirana iz vani prema Hrvatskoj? Je li ona dakle tek vanjska ili je iz-vanjska?
Nije to pitanje od milijun dolara, već od pet centi, pošto je točan odgovor poznat svakome punoljetnom građaninu ove zemlje, pod uvjetom da ga se usudi izgovoriti.
U ona davna vremena kada je Hrvatska pristupala NATO savezu, tadašnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović predlagao je da se prije donošenja konačne odluke građani o tome izjasne na referendumu. Pritom je naglašavao da njegova stranka – SDP – podupire ulazak Hrvatske u NATO, ali da bi bilo primjereno i u skladu s boljim demokratskim običajima kod odlučivanja o tako važnoj stvari uzeti u obzir i "volju građana".
Vladajući HDZ tada ga je jednodušno popljuvao, uz žučljive optužbe za izdaju, političku sabotažu i opstruiranje hrvatskih nacionalnih interesa. U knjizi "Nova hrvatska paradigma", objavljenoj nekoliko godina kasnije, hadezeovac Davor Ivo Stier otišao je toliko daleko da je, začudnim mentalnim manevrom, Milanovićevo zalaganje za izjašnjavanje građana proglasio podrivanjem "višestranačkog suglasja":
"Iako formalno nije doveo u pitanje potporu SDP-a hrvatskom članstvu u Sjevernoatlantskom savezu, Milanović je 'referendumskom kampanjom' prvi put načeo višestranačko suglasje oko euroatlantskog puta." (str. 24)
Stierova je logika bila cinično prosta, ili prostački cinična, kako se kome sviđa: Milanović je neodgovorno i mučki opstruirao strateške interese Hrvatske i njenih građana time što je htio omogućiti građanima Hrvatske da se očituju o tome što je doista njihov interes, odnosno žele li ili ne žele da se zemlja u kojoj žive priključi NATO-u. Pledirajući za demokratski vid odlučivanja, šef SDP-a naumio je rasturiti "višestranačko suglasje", što nikako nije u interesu hrvatskih građana. Ergo: interesi građana Hrvatske najuspješnije se realiziraju tako da se građanima Hrvatske oduzme pravo glasa.
Perverzni element ove epizode leži u činjenici da je svoju "novu hrvatsku paradigmu" Davor Ivo Stier nazvao i "paradigmom društvene integracije", a ova, po njegovu tumačenju, podrazumijeva upravo uključivanje "zapostavljenih hrvatskih građana" u sfere odlučivanja, mobilizaciju "šire zajednice" u politički život, što će onda dovesti i do "razbijanja monopola vlasti manjine". Kada se, međutim, Zoran Milanović založio baš za to – za uključivanje "šire zajednice" i "zapostavljenih hrvatskih građana" u proces donošenja odluke o pridruživanju Hrvatske međunarodnome militarnom mastodontu – prokazan je kao opasan politički destruktivac i narodni izdajnik.
Štos je, dakako, u tome što je Stier spominjao "širu zajednicu", a mislio na Hrvatsku demokratsku zajednicu. A Hrvatska demokratska zajednica, kao formacija koji uzurpira interese "šire zajednice", utjelovljena je u figurama stranačkih poglavica. A stranačke poglavice "volju građana" – ili, popularnije, "volju naroda" – toleriraju isključivo kao frazu u ideološkim propovijedima, dakle kao neotuđivu partijsku svojinu: čim "volja naroda" poprima egzaktan sadržaj, koji proizlazi iz slučaja da su građani za nešto pitani, dolazi u sukob s vladajućim političkim "suglasjem".
Stvar je, tako, najuputnije evidentirati kao Hrvatsku demokratsku obmanu (HDO). Danas, nakon što je Zoran Milanović u svojstvu predsjednika RH odbio dati suglasnost za slanje hrvatskih vojnih lica u NATO-ovu misiju "sigurnosne i obučne potpore Ukrajini", smatrajući da ona predstavlja "aktivno uključivanje u ratni sukob u Ukrajini", i na taj način stvorio situaciju da odluku o tome, umjesto Vlade i njene dresirane glasačke mašine, mora potvrditi dvotrećinska saborska većina, ista Stierova logika dobiva na zamahu i intenzitetu. Pretendent na prijestolje Dragan Primorac, na primjer, promptno je izjavio da se Milanović odaje divljačkoj destrukciji "zato što mu je potrebna potpora građana".
Zašto predsjedničkom kandidatu HDZ-a "potpora građana" toliko smeta? I zbog čega je siguran da "potporu građana" dobiva Milanovićev suzdržani stav oko ratnog angažmana u Ukrajini, a ne borbena gotovost vladajuće stranke?
Tu se negdje krije stvarni uzrok srdžbe partijskoga generalštaba: ono što predsjednik Republike uistinu potkopava je potpuna uzurpacija vlasti. Kao što je nekoć prizivao "glas građana" radi sabotiranja državnih interesa, tako se danas upušta u nacionalnu izdaju reanimirajući "glas parlamenta".
Zato je pokrenut agresivni pritisak na saborske zastupnike da paze što rade, upozorava ih se da je pred njima sudbinski izbor između snaga Dobra i sila Zla, da će svojim glasom pokazati jesu li na strani slobodarskog i progresivnog "Zapada" ili se svrstavaju u Putinove okupacijske trupe. Osim toga, medijskom propagandom proizvodi se utisak da Andrej Plenković i njegova administracija nadljudskim naporima pokušavaju sanirati nesagledivu štetu koju Milanović nanosi "međunarodnom položaju Hrvatske", a ovaj tu štetu sije "zato što mu je potrebna potpora građana". Hrvatska demokratska obmana (HDO) brekće punom parom, jer naposljetku: Vlada je tu da štiti građane Hrvatske od građana Hrvatske.
Najslikovitiju prijetnju izložio je predsjednik Sabora Gordan Jandroković, dajući do znanja zastupnicima da ćemo u slučaju njihova pogrešnoga glasanja "okrenuti leđa svojim međunarodnim partnerima", što bi bilo naopako u odnosu na planirani red stvari, jer zna se tko kome treba ljubiti dupe. Misao je prisnažio premijer Plenković: "Milanović pokušava destabilizirati položaj koji imamo s našim saveznicima."
Uzme li se u obzir stvarna priroda rečenog "položaja", to je moglo biti formulirano i ovako: "Naši saveznici" će smatrati da naše vazalstvo nije na nivou kakvog su očekivali i kakvog smo im obećali. "Destabiliziran" je model naše neupitne podložnosti, mada smo ga brižno njegovali, zavodeći čvrstu ruku na unutrašnjem planu.
Što da u toj nenormalnoj situaciji čini ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, kada se cjelokupna njegova diplomatska vještina svodi na to da klimanje glavom na naloge svjetskih moćnika obogati s dvije-tri snishodljive rečenice? Što kada se destruktivac s Pantovčaka usudi izjednačiti zločine Putina i Netanyahua, premda za to nije dobio dopuštenje od gospodina Bidena?
To nas vraća početnome pitanju od pet centi: Vodi li Vlada RH vanjsku ili iz-vanjsku politiku?
Iako je odgovor poznat svakom punoljetnom građaninu, ponovimo ga još jednom, radi utvrđivanja gradiva. Hrvatska dakle potpuno samostalno i neovisno donosi odluke koje joj se serviraju iz Washingtona i Bruxellesa. One su uvijek u najboljem nacionalnom interesu, jer je jedino hadezeovska vlast, na čelu s poglavicom, pozvana da presudi što je to nacionalni interes. Pokuša li se tkogod drugi umiješati u taj odgovoran posao – podriva nacionalne interese.
Budući da opravdanje dolazi s poželjne strane svijeta, igrom riječi ćemo to označiti kao Zapad na demokraciju.