Dvijetisuće i jedanaeste počela je moja pravna bitka. Nisam ni znao u što se upuštam. Bio sam samo svjestan da ne mogu vlastitim naporom progutati ni kap vode. Prekrasno je na plus 40 sjediti u sobi i čekati da ti netko u peg ili sondu da špricu vode.
Liječnička greška, pogreška, komplikacija i da ne nabrajam dalje, bila mi je totalno strana terminologija. Kao totalni anonimus pokrenuo sam tužbu, koje sigurno ni ne bi bilo da sam dva metra ispod zemlje. Empatija koju su svi pokazivali prema meni počela mi je u startu ići na onu stvar. U bolesti lijek su pare, ali one su totalno pobjegle od mene. Jedino ih poštar donosi zbog moje 100% invalidnosti. To Vi svi plaćate. Ne želim cijeli život biti osuđen na minimalno maksimalnog u obliku osobne invalidnine, koju Vi svi plaćate. Upravo radi velike liječničke greške, krive terapije i uništenog života. Bez obzira što je to moj vlastiti, da je bilo fatalno liječenje, bila bi komplikacija i hebiga. Događa se.
Odlučio sam s bivšom stjerati do kraja. Uostalom zanima me još uvijek koliko treba u Lijepoj našoj da se bar nepravomoćno dođe do iste, pa da onda ista ne upadne do pravomćnosti, pa da tako u krug. Ne da mi se odustati, nisam takav tip. Dosadan sam do bola. Čak sam i knjigu usput napisao. Knjigu bez kraja. Kraj bi trebala bit presuda, a nje nema.
Pravosuđe nam je kao Santa Barbara, serija bez kraja. Kod mene je slučaj o liječničkoj greški, višekratno potvrđenoj vještačenjima. Liječena mi je bolest koju nikad nisam imao. Liječnik koji je istu liječio otišao je daleko. Kazna mu nije savjest nego Oman i ugovor u tisućama eura. Ne bih ni želio da on bude kažnjen, ali ispriku sam očekivao.
Sujeta mu ne dopušta istu. Uostalom, tko sam ja osim jednog malog običnog pacijenta. Ostao sam bez supruge, djela razuma, a onaj upitni dio koji mi je ostao, kaže- idi dalje. Nije šizofrenija, ne čujem unutrašnje glasove.
Da sam sretan svaki put kad izađem van biti u strahu hoću li pasti pred kćeri? Nisam, kako je svojevremeno rekla Ana Rukavina, samo za „hoću život,“, ja bi rekao, ne želim više kopati po ostacima svog starog ja. Želim presudu i da napokon znam ako već je tako zašto pravo i pravda u ovoj državi jedno s drugim nemaju veze.
Danas, dvjetisuće i osamnaeste, tu negdje na merdijanima oko papirnato plišane rodice, puši mi se iz ušiju. Sinkopa. Da je bar ja imam kao Horvatinčić, ali nemam. Dane od 14 prosinca 2009 svakodnevno proživljavam ispočetka. Nemam PTSP, uostalom, pacifist sam.
Kultna Kafkina knjiga Proces u odnosu na moj spis debljinom je slikovnica.
6 ožujka 2018. održana je glavna rasprava. Sve stranke u postupku bile su prisutne: bivša supruga, vještakinja i ja. Bivša supruga je svjedočila „kao zmaj“, tako da ja sam nisam imao više što dodati, na čistom kligonskom. Hrabro je svjedočila istinom i moj naklon bivšoj supruzi do poda. Vještakinja je ostala pri svojim navodima da sam radno nesposoban, a da bi možda mogao raditi u nekoj fotokipiraoni. Zanimljivo bi to bilo za vidjeti kako fotokopiram s jednom rukom.
Očekujući da će sutkinja po završetku glavne rasprave zaključiti isto.
Odvjetnici tuženika i tužitelja su potpisali zapisnik, ali što dalje? Koliko sam kao laik razumio da je došlo do liječničke greške, više njih više nije sporno, ali ostaje sporno kad će se zaključiti glavna rasprava. Nagodba? Na prvu sam pomislio zašto ne? Umoran sam i ja. Kao i moje kćeri 16 i 8 godina da imaju tatu koji se tuži. Od rođenja do fakulteta. S čim ću kćerima pomoći da idu danas sutra na fakultete? Pojma nemam, kao ni na to to koja je objektivna istina, kao ni verzija od bolnice.
"Provedena je unutarnja kontrola kojom je utvrđeno da nije bilo propusta u liječenju imenovanog pacijenta te nije počinjena liječnička greška“, odgovorili su nam iz bolnice.
Dr. Nenad Pandak, kojeg Vanja Krnić drži najodgovornijim za pogrešnu dijagnozu i liječenje, od ožujka više ne radi u Općoj bolnici u Slavonskom Brodu.
Izvor: https://100posto.hr/news/zbog-lijecnika-u-slavonskom-brodu-ja-sam-danas-stopostotni-invalid
Unutarnja kontrola? Što je to? Ono kad sam sebe kontroliraš. Blago meni ja sam onda medicinski fenomen, već deset godina živim s TBC om, kojeg je vidljivo iz priloga nikad nisam posjedovao. Čudno je malo to da u reviziji iz 2012 Brodska bolnica je imala 36 tužbi, a 2016 već 72 izvor: http://www.revizija.hr/hr/trazi?tab=1&s=OP%C4%86A+BOLNICA&pg1=2
Na službenim stranicama bolnice ni nema tko je unutarnja kontrola, pa mi ostaje visiti upitnik iznad glave- tko su ti?
Odvjetnica Croatia Osiguranja dala je jasno do znanja da je za nagodbu. Dok ja čekam da saznam da li bolnica priznaje svoju krivicu, višestruko potvrđenu od vještaka. Čekajući možebitnu nagodbu oćelavit ću ili posijedit. Želim mir, ali ne želim se prodati. Svoj život nisam dao, kao ni razum, a ne dam se , zbog najviše što bi prodao sam sebe. Bolnica je ustanova koja ne griješi, po potrebi je osjećajna, a u biti samo sam dio buntovne statistike. Čekajući presudu, i to još pravomoćnu, ostarit ću ili već jesam?
Liječnička greška, pogreška, komplikacija i da ne nabrajam dalje, bila mi je totalno strana terminologija. Kao totalni anonimus pokrenuo sam tužbu, koje sigurno ni ne bi bilo da sam dva metra ispod zemlje. Empatija koju su svi pokazivali prema meni počela mi je u startu ići na onu stvar. U bolesti lijek su pare, ali one su totalno pobjegle od mene. Jedino ih poštar donosi zbog moje 100% invalidnosti. To Vi svi plaćate. Ne želim cijeli život biti osuđen na minimalno maksimalnog u obliku osobne invalidnine, koju Vi svi plaćate. Upravo radi velike liječničke greške, krive terapije i uništenog života. Bez obzira što je to moj vlastiti, da je bilo fatalno liječenje, bila bi komplikacija i hebiga. Događa se.
Odlučio sam s bivšom stjerati do kraja. Uostalom zanima me još uvijek koliko treba u Lijepoj našoj da se bar nepravomoćno dođe do iste, pa da onda ista ne upadne do pravomćnosti, pa da tako u krug. Ne da mi se odustati, nisam takav tip. Dosadan sam do bola. Čak sam i knjigu usput napisao. Knjigu bez kraja. Kraj bi trebala bit presuda, a nje nema.
Pravosuđe nam je kao Santa Barbara, serija bez kraja. Kod mene je slučaj o liječničkoj greški, višekratno potvrđenoj vještačenjima. Liječena mi je bolest koju nikad nisam imao. Liječnik koji je istu liječio otišao je daleko. Kazna mu nije savjest nego Oman i ugovor u tisućama eura. Ne bih ni želio da on bude kažnjen, ali ispriku sam očekivao.
Sujeta mu ne dopušta istu. Uostalom, tko sam ja osim jednog malog običnog pacijenta. Ostao sam bez supruge, djela razuma, a onaj upitni dio koji mi je ostao, kaže- idi dalje. Nije šizofrenija, ne čujem unutrašnje glasove.
Da sam sretan svaki put kad izađem van biti u strahu hoću li pasti pred kćeri? Nisam, kako je svojevremeno rekla Ana Rukavina, samo za „hoću život,“, ja bi rekao, ne želim više kopati po ostacima svog starog ja. Želim presudu i da napokon znam ako već je tako zašto pravo i pravda u ovoj državi jedno s drugim nemaju veze.
Danas, dvjetisuće i osamnaeste, tu negdje na merdijanima oko papirnato plišane rodice, puši mi se iz ušiju. Sinkopa. Da je bar ja imam kao Horvatinčić, ali nemam. Dane od 14 prosinca 2009 svakodnevno proživljavam ispočetka. Nemam PTSP, uostalom, pacifist sam.
Kultna Kafkina knjiga Proces u odnosu na moj spis debljinom je slikovnica.
6 ožujka 2018. održana je glavna rasprava. Sve stranke u postupku bile su prisutne: bivša supruga, vještakinja i ja. Bivša supruga je svjedočila „kao zmaj“, tako da ja sam nisam imao više što dodati, na čistom kligonskom. Hrabro je svjedočila istinom i moj naklon bivšoj supruzi do poda. Vještakinja je ostala pri svojim navodima da sam radno nesposoban, a da bi možda mogao raditi u nekoj fotokipiraoni. Zanimljivo bi to bilo za vidjeti kako fotokopiram s jednom rukom.
Očekujući da će sutkinja po završetku glavne rasprave zaključiti isto.
Odvjetnici tuženika i tužitelja su potpisali zapisnik, ali što dalje? Koliko sam kao laik razumio da je došlo do liječničke greške, više njih više nije sporno, ali ostaje sporno kad će se zaključiti glavna rasprava. Nagodba? Na prvu sam pomislio zašto ne? Umoran sam i ja. Kao i moje kćeri 16 i 8 godina da imaju tatu koji se tuži. Od rođenja do fakulteta. S čim ću kćerima pomoći da idu danas sutra na fakultete? Pojma nemam, kao ni na to to koja je objektivna istina, kao ni verzija od bolnice.
"Provedena je unutarnja kontrola kojom je utvrđeno da nije bilo propusta u liječenju imenovanog pacijenta te nije počinjena liječnička greška“, odgovorili su nam iz bolnice.
Dr. Nenad Pandak, kojeg Vanja Krnić drži najodgovornijim za pogrešnu dijagnozu i liječenje, od ožujka više ne radi u Općoj bolnici u Slavonskom Brodu.
Izvor: https://100posto.hr/news/zbog-lijecnika-u-slavonskom-brodu-ja-sam-danas-stopostotni-invalid
Unutarnja kontrola? Što je to? Ono kad sam sebe kontroliraš. Blago meni ja sam onda medicinski fenomen, već deset godina živim s TBC om, kojeg je vidljivo iz priloga nikad nisam posjedovao. Čudno je malo to da u reviziji iz 2012 Brodska bolnica je imala 36 tužbi, a 2016 već 72 izvor: http://www.revizija.hr/hr/trazi?tab=1&s=OP%C4%86A+BOLNICA&pg1=2
Na službenim stranicama bolnice ni nema tko je unutarnja kontrola, pa mi ostaje visiti upitnik iznad glave- tko su ti?
Odvjetnica Croatia Osiguranja dala je jasno do znanja da je za nagodbu. Dok ja čekam da saznam da li bolnica priznaje svoju krivicu, višestruko potvrđenu od vještaka. Čekajući možebitnu nagodbu oćelavit ću ili posijedit. Želim mir, ali ne želim se prodati. Svoj život nisam dao, kao ni razum, a ne dam se , zbog najviše što bi prodao sam sebe. Bolnica je ustanova koja ne griješi, po potrebi je osjećajna, a u biti samo sam dio buntovne statistike. Čekajući presudu, i to još pravomoćnu, ostarit ću ili već jesam?
