Crnohumorna krhkost Kvrgićeve igre, ta neprimjetna sjena gorčine na pozornici, povezana s harlekinskom komikom "ispod vješala", počivala je negdje u zjenici posljednjeg pogleda na oca kojeg su 1941. odveli ustaše i u njedrima nesretnog djetinjstva
Dopirao je do boljeg dijela čovjeka – Pero Kvrgić (foto Davorin Visnjić/PIXSELL)
Turobno vrijeme, ružna godina. Uz sve nesretno što nam se događalo u ovih 12 mjeseci, odlazili su jedan za drugim i najznačajniji ljudi iz kazališnog svijeta, oni koje smo najviše voljeli i cijenili. Prije nekoliko dana napustio nas je i glumac kojeg smo možda i najviše poštovali – Pero Kvrgić. Bio je glumački vrh i simbol te velike teatarske generacije 1960-ih i 1970-ih godina – preko njega je to umjetničko doba mjerilo svoj identitet, vrijednost i smisao. S odlaskom Pere Kvrgića ključna stranica knjige o južnoslavenskom teatru sada je, čini se, definitivno zatvorena.
Njegovih čudesnih uloga ima puno, sigurno 170, a možda i više. Pedeset nevjerojatnih godina Pero Kvrgić je zajedno s Lelom Margitić igrao u slavnim "Stilskim vježbama" i ako hoćete ekstrakt vrhunskog umijeća jednog glumca u maloj bočici, onda je to ova predstava. Pa onda na ovim stranicama već spominjani njegov neponovljivi Pomet iz predstave "Dundo Maroje", pa glavni junak u "Patnjama gospodina Mockinpotta", pa don Zane u "Gloriji", sluga Janez u "Kraljevu", Židov u Krležinoj "Galiciji"...
Umjetnost vrlo često živi u najbližem susjedstvu s tragedijom, pa je takva životna nesreća bila okidač i za senzibilitet Pere Kvrgića i kao glumca i kao čovjeka. U ljeto 1941. Kvrgić je imao 14 godina i u svojim rodnim Srpskim Moravicama gledao je kako ustaše odvode njegovog oca, zajedno s drugim muškarcima iz mjesta, ni krivog ni dužnog, na put s kojeg se nikada neće vratiti. "Zašto ne pobjegneš negdje?" pitao je naivno Kvrgić svoga oca, još uvijek zatočenog u mjesnoj željezničkoj stanici. "Ne želim bježati jer ja nikome ništa loše nisam učinio", rekao je otac. Kvrgić se tada teško napio. "Došao sam kući, stao ispred ogledala i gledao svoje pijane grimase. Iz ove perspektive – to su bile moje prve najintimnije slike o glumi, nastale u očaju." Ta kasnija crnohumorna krhkost njegove igre, ta neprimjetna sjena gorčine na pozornici, povezana s harlekinskom komikom "ispod vješala", kao i povučenost njegova karaktera, počivaju negdje u zjenici tog posljednjeg pogleda na oca u stočnom vagonu i u njedrima Kvrgićevog nesretnog djetinjstva. Iskustvo u kojem se tako brzo smjenjuju život i smrt, u kojem čitav svoj vijek moraš živjeti sa sjećanjem na vlastito slomljeno srce kao sina i u kojem se smijeh neprestano mora izboriti s naletima nedaća, odredili su način igre i izbor uloga u čitavoj Kvrgićevoj karijeri. Zato je on često igrao ljude s ruba koji znaju što je nesreća, ali je s nekom gotovo maničnom voljom za životom, najčešće sizifovski, pokušavaju prevladati.
Glumački, Pero Kvrgić je bio veliki kralj malih detalja. Zato svi ti njegovi nespretni junaci iz "Stilskih vježbi" djeluju kao naši susjedi, zato je njegov gospodin Mockinpott, koji se neprestano jobovski bori, iako ga nesreće sustižu jedna za drugom, tako životno uvjerljiv. Zato taj maestralno odigran galicijski Židov zna da danas jesi, a sutra nisi, i zato je Pomet tako duhovit, jer i kada sve vojske i vladari prođu, jedino što će ostati bit će nešto od njegove plebejske radosti. Pero Kvrgić je znao, preko sudbine vlastitog života, da je strujanje tragedije uvijek pomiješano s kratkim bljeskom zvijezda repatica i da je čitav smisao pojavljivanja na pozornici, kao i u životu, da se pokuša uhvatiti tu kratkotrajnu i nestalnu svjetlost s neba. Potpisniku ovih redova jednom je rekao: "To je neka mala slamka lijepog i u ime tog nečeg krhkog pružamo gledaocu izbor, mogućnost za dobrotu. Ono što na pozornici možemo jest da u tih dva sata dopremo do boljeg dijela čovjeka." Kvrgić je znao da je čovjek, kako je govorio, "mutan stvor i teško je objasniti sve njegove postupke". Početkom 1990-ih baš je on, najbolji od najboljih, morao dobivati noćne telefonske pozive od onih nesretnika koji su drugima prebrojavali krvna zrnca i morao je slušati kose primjedbe nekih iz teatra da mu treba zabraniti da glumi. Za ime boga, zašto!? Kvrgić je znao kazati, tiho i pomalo sjetno, da je naše povijesno iskustvo puno noževa, klanja i mržnje, koje se neprestano obnavlja po istom obrascu. "Usred takvog svijeta ja funkcioniram kao promatrač, ali imam silnu potrebu da budem s drugima", govorio je.
Njegovih briljantnih uloga ne bi bilo da nije bilo te velike škole glume pod palicom kazališnog patrijarha Branka Gavelle. U središtu tog rovovskog rada bili su jezik i gesta i na tim vježbama su glumci, kako su govorili, pišali krv, ali na kraju su svi izrasli kao moćna generacija, a Kvrgić je postao čarobnjak koji je riječima i mimikom zaista mogao sve. Ta posvećenost poslu i studioznost u pripremanju likova ostat će glavna Kvrgićeva oružja u njegovih gotovo osam decenija bavljenja glumom. Znao je govoriti: "Naš posao je nepredvidljiv jer nakon prvog bljeska možete se ugasiti i zato nama glumcima nije teško uspjeti, ali je teško trajati."
A do tog prvog bljeska Kvrgić je stigao preko gomile modrica i neuspjeha. Kao mladi glumac u zagrebačkom HNK-u bio je "problematičan", dobivao je male i neznatne uloge, mučio se, nije se snalazio među velikanima i bio je pred otkazom kao "netalentiran". A onda je dobio ulogu sitnog lopova u predstavi "Milijunaški Napulj" i u toj jednoj večeri promijenilo se sve. "Kume, dobro si to odigrao", rekao mu je intendant Mirko Božić nakon premijere. Nakon toga slijedila je velika uloga Kir Janje u istoimenoj predstavi, za koju je Kvrgić 1956. godine dobio nagradu na Sterijinom pozorju, a Gavella za režiju. Na dodjeli nagrada u Novom Sadu Gavella je tada rekao: "Ja sam dobio nagradu za prošlost, a Kvrgić za budućnost." Puno kasnije, 2008. godine, Kvrgić će dobiti nagradu Ardalion na prestižnom regionalnom festivalu u Užicu za ulogu Puka u "Snu Ivanjske noći", kada će izgovoriti istu rečenicu: "Igrajući mladića, dobio sam nagradu za svoju prošlost."
Sada je, nažalost, sve gotovo. "Meni živjeti ovako više nije pravo, doviđenja, zbogom, laku noć i zdravo!" kaže Kvrgićev junak Mockinpott. A mi možemo samo tugovati zato što je otišao tako velik glumac i jako, jako dobar čovjek.
portalnovosti
Dopirao je do boljeg dijela čovjeka – Pero Kvrgić (foto Davorin Visnjić/PIXSELL)
Turobno vrijeme, ružna godina. Uz sve nesretno što nam se događalo u ovih 12 mjeseci, odlazili su jedan za drugim i najznačajniji ljudi iz kazališnog svijeta, oni koje smo najviše voljeli i cijenili. Prije nekoliko dana napustio nas je i glumac kojeg smo možda i najviše poštovali – Pero Kvrgić. Bio je glumački vrh i simbol te velike teatarske generacije 1960-ih i 1970-ih godina – preko njega je to umjetničko doba mjerilo svoj identitet, vrijednost i smisao. S odlaskom Pere Kvrgića ključna stranica knjige o južnoslavenskom teatru sada je, čini se, definitivno zatvorena.
Njegovih čudesnih uloga ima puno, sigurno 170, a možda i više. Pedeset nevjerojatnih godina Pero Kvrgić je zajedno s Lelom Margitić igrao u slavnim "Stilskim vježbama" i ako hoćete ekstrakt vrhunskog umijeća jednog glumca u maloj bočici, onda je to ova predstava. Pa onda na ovim stranicama već spominjani njegov neponovljivi Pomet iz predstave "Dundo Maroje", pa glavni junak u "Patnjama gospodina Mockinpotta", pa don Zane u "Gloriji", sluga Janez u "Kraljevu", Židov u Krležinoj "Galiciji"...
Umjetnost vrlo često živi u najbližem susjedstvu s tragedijom, pa je takva životna nesreća bila okidač i za senzibilitet Pere Kvrgića i kao glumca i kao čovjeka. U ljeto 1941. Kvrgić je imao 14 godina i u svojim rodnim Srpskim Moravicama gledao je kako ustaše odvode njegovog oca, zajedno s drugim muškarcima iz mjesta, ni krivog ni dužnog, na put s kojeg se nikada neće vratiti. "Zašto ne pobjegneš negdje?" pitao je naivno Kvrgić svoga oca, još uvijek zatočenog u mjesnoj željezničkoj stanici. "Ne želim bježati jer ja nikome ništa loše nisam učinio", rekao je otac. Kvrgić se tada teško napio. "Došao sam kući, stao ispred ogledala i gledao svoje pijane grimase. Iz ove perspektive – to su bile moje prve najintimnije slike o glumi, nastale u očaju." Ta kasnija crnohumorna krhkost njegove igre, ta neprimjetna sjena gorčine na pozornici, povezana s harlekinskom komikom "ispod vješala", kao i povučenost njegova karaktera, počivaju negdje u zjenici tog posljednjeg pogleda na oca u stočnom vagonu i u njedrima Kvrgićevog nesretnog djetinjstva. Iskustvo u kojem se tako brzo smjenjuju život i smrt, u kojem čitav svoj vijek moraš živjeti sa sjećanjem na vlastito slomljeno srce kao sina i u kojem se smijeh neprestano mora izboriti s naletima nedaća, odredili su način igre i izbor uloga u čitavoj Kvrgićevoj karijeri. Zato je on često igrao ljude s ruba koji znaju što je nesreća, ali je s nekom gotovo maničnom voljom za životom, najčešće sizifovski, pokušavaju prevladati.
Glumački, Pero Kvrgić je bio veliki kralj malih detalja. Zato svi ti njegovi nespretni junaci iz "Stilskih vježbi" djeluju kao naši susjedi, zato je njegov gospodin Mockinpott, koji se neprestano jobovski bori, iako ga nesreće sustižu jedna za drugom, tako životno uvjerljiv. Zato taj maestralno odigran galicijski Židov zna da danas jesi, a sutra nisi, i zato je Pomet tako duhovit, jer i kada sve vojske i vladari prođu, jedino što će ostati bit će nešto od njegove plebejske radosti. Pero Kvrgić je znao, preko sudbine vlastitog života, da je strujanje tragedije uvijek pomiješano s kratkim bljeskom zvijezda repatica i da je čitav smisao pojavljivanja na pozornici, kao i u životu, da se pokuša uhvatiti tu kratkotrajnu i nestalnu svjetlost s neba. Potpisniku ovih redova jednom je rekao: "To je neka mala slamka lijepog i u ime tog nečeg krhkog pružamo gledaocu izbor, mogućnost za dobrotu. Ono što na pozornici možemo jest da u tih dva sata dopremo do boljeg dijela čovjeka." Kvrgić je znao da je čovjek, kako je govorio, "mutan stvor i teško je objasniti sve njegove postupke". Početkom 1990-ih baš je on, najbolji od najboljih, morao dobivati noćne telefonske pozive od onih nesretnika koji su drugima prebrojavali krvna zrnca i morao je slušati kose primjedbe nekih iz teatra da mu treba zabraniti da glumi. Za ime boga, zašto!? Kvrgić je znao kazati, tiho i pomalo sjetno, da je naše povijesno iskustvo puno noževa, klanja i mržnje, koje se neprestano obnavlja po istom obrascu. "Usred takvog svijeta ja funkcioniram kao promatrač, ali imam silnu potrebu da budem s drugima", govorio je.
Kao mladi glumac u zagrebačkom HNK-u Kvrgić se mučio, bio je pred otkazom kao "netalentiran". A onda je dobio ulogu sitnog lopova u "Milijunaškom Napulju" i u toj jednoj večeri promijenilo se sve
Njegovih briljantnih uloga ne bi bilo da nije bilo te velike škole glume pod palicom kazališnog patrijarha Branka Gavelle. U središtu tog rovovskog rada bili su jezik i gesta i na tim vježbama su glumci, kako su govorili, pišali krv, ali na kraju su svi izrasli kao moćna generacija, a Kvrgić je postao čarobnjak koji je riječima i mimikom zaista mogao sve. Ta posvećenost poslu i studioznost u pripremanju likova ostat će glavna Kvrgićeva oružja u njegovih gotovo osam decenija bavljenja glumom. Znao je govoriti: "Naš posao je nepredvidljiv jer nakon prvog bljeska možete se ugasiti i zato nama glumcima nije teško uspjeti, ali je teško trajati."
A do tog prvog bljeska Kvrgić je stigao preko gomile modrica i neuspjeha. Kao mladi glumac u zagrebačkom HNK-u bio je "problematičan", dobivao je male i neznatne uloge, mučio se, nije se snalazio među velikanima i bio je pred otkazom kao "netalentiran". A onda je dobio ulogu sitnog lopova u predstavi "Milijunaški Napulj" i u toj jednoj večeri promijenilo se sve. "Kume, dobro si to odigrao", rekao mu je intendant Mirko Božić nakon premijere. Nakon toga slijedila je velika uloga Kir Janje u istoimenoj predstavi, za koju je Kvrgić 1956. godine dobio nagradu na Sterijinom pozorju, a Gavella za režiju. Na dodjeli nagrada u Novom Sadu Gavella je tada rekao: "Ja sam dobio nagradu za prošlost, a Kvrgić za budućnost." Puno kasnije, 2008. godine, Kvrgić će dobiti nagradu Ardalion na prestižnom regionalnom festivalu u Užicu za ulogu Puka u "Snu Ivanjske noći", kada će izgovoriti istu rečenicu: "Igrajući mladića, dobio sam nagradu za svoju prošlost."
Sada je, nažalost, sve gotovo. "Meni živjeti ovako više nije pravo, doviđenja, zbogom, laku noć i zdravo!" kaže Kvrgićev junak Mockinpott. A mi možemo samo tugovati zato što je otišao tako velik glumac i jako, jako dobar čovjek.
portalnovosti
