Živimo u vrijeme kada valja strepiti pred pojedincima koji svoje stavove prosipaju po opskurnim tiskovinama i revizionističkim medijima
„Ako hoćeš da te ljudi stvarno poštuju
Da te poštuju dok im uzimaš lovu
Da radiš privatne vip promocije
Za galantnu gospodu izložbe erotskog veša
Moraćeš ordinaciju da mi napuniš
Kubicima gotovine, kamionom love
Avionom novčanica, feribotom keša
Samo brdo keša je sila sa dovoljno stila“
Antonije Pušić
Suvremeni svijet ne voli stvarnost. Fotografije mobitelom uređuju se, puštaju kroz filtere. Žuta postaje toplija, zagasito crvena jarka. Plavo nebo postaje ultramarin. Nezadovoljni smo svojim tijelom. Presađujemo kosu. Povećavamo grudi. Znojimo se po teretanama. Želimo biti bolji, ljepši, zanimljiviji. Izgledati pametnije, sposobnije. Šminkamo se, glumimo, izmišljamo. Tražimo priznanje, uvažavanje, ljubav… A za to nam trebaju drugi. Tad činimo još nešto.
Sjećate li se djetinjstva? Kakva je bila prva prava ljubav? Frizure na fakultetu? Uspjeha na prvom poslu? Kada ste se najviše osramotili? Možda kako ste se osramotili nedavno, jer sramotimo se svakodnevno. Svi imamo selektivna sjećanja na sebe u druga vremena. „Pišemo“ vlastitu prošlost. Drugačiju. U djetinjstvu žgoljavi i s četvorkom iz tjelesnog prikazivat ćemo se najljepšim u školi, nadarenim sportašem. Za našu prvu pravu ljubav ta je veza bila mučenje. Za nas filmska romansa. Kolege s fakulteta nas se ne sjećaju, a uvjereni smo da smo bili zvijezde generacije. Prvi posao je bio tragedija. Za obje strane. No to ćemo prešutjeti. Partneri, prijatelji, obitelj drugačije vide naše sramote.
Svi smo „revizionisti“. Osobni. Prekrajamo vlastitu prošlost. Ne, možda, namjerno ili baš da obmanemo druge i zavaramo sebe, no nisu naša sjećanja sasvim točna. Može biti i do demencije, gubitka pamćenja, no uzrok je češće psihološki no fiziološki. Istina kopni i nestaje. Ostaju sjećanja. Stvarna ili izmišljena. Slučajno ili namjerno. Biramo čega ćemo se i kako sjećati, što prepričavati, o čemu šutjeti…
U subotnjoj Slobodnoj jedan mi je tekst privukao pažnju. „Jugoslavenski totalitarizam često se preskače i prešućuje – Akademik u novoj knjizi o najvećim zlima XX. stoljeća“. Taj tekst vrjednija je deskripcija autora knjige, akademika Davorina Rudolfa, no što je vrelo o totalitarizmima. Konačno, notorne činjenice da je staljinistički komunizam ili da je Hitlerov genocidni nacizam bio totalitaran, samo su kulisa za epohalno otkriće znanstvenika Rudolfa ove 2024. Nakon 90 godina dubokog promišljanja. Zašto dubokog? Zato što je um, ali i korpus, cijenjenog akademika duboko proniknuo u svaki sustav, svako uređenje i svaku vlast koja se u nas događala od ‘45. do danas.
Postoji plejada likova, ljudi posebna kova, koji su u totalitarnom jugo-socijalizmu, titoističkom paklu nesvrstanosti, bili sveučilišni nastavnici, prodekani, dekani. U hladovini pisali radove i putovali po svijetu, tezgarili za kakav sekretarijat ili izvršno vijeće, radovali se funkciji u vijeću za prosvjetu i kulturu skupštine općine. Dok su mirno čekali svoj red za stan, nitko im nije uzeo pasoš pa su obilazili konferencije i skupove, promatrali auroru borealis u Uppsali. Jeli buko pitu u Manili. Objavljivali u jugoslavenskim revijama i beogradskim analima. Devedesetih su doživjeli „zov Domovine“, probudilo se nacionalno biće. I dok su uz krasan stih „Loša bila četrdesetpeta, rasula nas preko svijeta“ suznih očiju naricali nad hrvatskom povijesnom sudbom, zaboravili su da ni 1945., a ni 1968. ili 1971. njih nisu rasule nigdje. Osim turistički. I na stipendirane studijske boravke. Jedina promjena koja se njima te devedesete dogodila jest zaborav Sarajeva i Beograda. Da bi, u zemljovidu sužene perspektive, sada hvaleć’ državotvorni usud vlasti, uspjeli postati i politički, ne samo društveno, relevantni. Nekad su pisali o komunalnom sustavu, ostvarivanju vrijednosti delegatskog sistema, paksativnosti i izraelsko-palestinskom sukobu, interesima i idejama u SKJ, federalizmu po mjeri budućnosti, da bi probuđeni domoljubni pjev producirao kapitalna djela. Poput “HAZU i Tuđmanova bista” ili „Razotkrivena jasenovačka laž“, „Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća“ i „Dr. Franjo Tuđman – nasljeđe za budućnost“, „Moj obračun s KGB-om“, „Peta haaška kolona i njezine žrtve“. Ili, recentno, „Zbogom postjugoslavenstvu! Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva“. Krasno zametanje tragova vlastite prošlosti… „Oni žele naš kraj jer mi znamo njihov početak“, rekao bi jedan čovjek…
Vratimo se Davorinu Rudolfu, st. Tu je dovoljno reći da nije došao na sprovod vlastitom kumu Miljenku Smoji. Koji je umro u krivo vrijeme, kada nije bilo produktivno pohoditi posljednje ispraćaje. U nekoj novoj osobnoj reviziji, obratu vlastite prošlosti, kada je Smoje ponovno „zamirisao“, kada je poznavati ga (makar i mrtvog) postalo „društveno-korisno“, došlo je do novog upoznavanja, prijateljstva i adoracije. Divne su laude mrtvima. Ne mogu im se opirati.
Desetljeće-dva u životu nije mnogo. No dovoljno za svu silu osobnih stavova. Kontradiktornih. Put od apoteoze do septičke jame odgovara trajanju sjećanja u volumenu sive tvari. Ili, kao i (o)pam(e)ćenje o mrskoj totalitarnoj Titoslaviji sa sve „smaknućima na Bleiburgu“, „sudstvom u poraću“, „tretmanom Katoličke Crkve“, „pitanjima hrvatskog jezika“, „revolucionarnom diktaturom“, „studentskim pobunama“, „nuklearnim pokusima u Vinči“. Ti me zločinački pokusi posebno impresioniraju. Kao i ne odveć buntovni znanstvenici koji danas pate što nisu završili u bajboku. Ok, ne baš u Gradiški ili Lepoglavi, no kakva večer na ispitivanju u Katalinića brigu mogla se isplatiti.
Neki ako požive još desetak godina, možda izreknu i pohvalu gospodarskom odnosu talijanske vlasti prema hrvatskom življu u Dalmaciji tridesetih… Moguće priteknu i velike riječi tržišnim slobodama i demokraciji Kraljevine Jugoslavije. A potom, ponovno i opet, dalje i nadalje. No sva sreća, postoje i ljudi koji su se jednom rodili. Ne svakih desetak godina.
Živimo u vrijeme kada valja strepiti pred pojedincima koji svoje stavove, obučene u navodno akademsko ruho, a u stvari slatke slabosti oportunizma, prosipaju po opskurnim tiskovinama i revizionističkim medijima, kojima je stil slaviti osobnu kapitulaciju humanizma i humanosti groteskno se skrivajući iza titula. Samouki narodni povjesničari, skriveni iza uvaženih kratica, zapravo su samo servilni sluge političke zabiti. Oni vide kako ta primitivna bara deračinom, kao nakon započete druge litrenke šljive na seoskoj svinjokolji, prijeti glasu razuma, propagira filofašizam i reborn-ustaštvo, no svejedno nas kvazi-akademskom argumentacijom utjeravaju u tor primitivizma.
Akademska zajednica, povjesničari i javni intelektualci ne snose neku već svu odgovornost. Oni mogu i trebaju promišljati promjene u obrazovnom sadržaju države i povijesnom identitetu društva. Ali ako postanu samoproglašeni proroci „narodne demokracije“, nacionalno osviješteni „suverenisti“ koji vjeruju u mitove idealizirane prošlosti, koji će iz koristi voditi svoje male populističko-autoritarne „kontrarevolucije“ s rezultatima za prste polizati, silovati sekularne narative „dorađujući“ ih nacionalnom mitomanijom, zaslugama svetaca i heroja o kojima podataka nema – tada će se ti znalci i stručnjaci, iz osobne koristi i interesa, pretvoriti u samo grlate aktiviste borbe za izmišljenu verziju povijesti koju bi država trebala promicati. I koje skupine hvaliti i nagrađivati. Uz njih, naravno. Ukratko, postat će samo zakulisje prljavih koristi u demokraciji.
Grozno mi je opisivati društvo u kojem se tako temeljito zaboravilo baš one na kojima društvo ponajviše ima počivati. Osporili su sami sebe. Znanstvenici i intelektualci. Akademici. Ne radi se samo o „bakšiš intelektualnom oportunizmu“ već o nemoralu kulture izmišljenih sjećanja. Osobnom revizionizmu. Estetskom zahvatu na savjesti. A to je mjerilo koliko se čovjek može oduprijeti pritiscima. Dokaz shvaćanja osobne slobode od ekonomskog i političkog pritiska, oportunog bremena vremena u kojem se živi. Znanstvenik i intelektualac trebao bi biti takav čovjek. Trebao bi!
P.S. U nedjelju je u Slobodnoj izašao novi tekst: „Davorin Rudolf: I Titova i Pavelićeva politika bile su pogubne za hrvatski narod, treba o tome stalno pisati i misliti.“ Guglam popis radova, tražim novinske naslove. Ali nikako da nađem što je to cijenjeni akademik „stalno pisao i mislio“ o pogubnoj Titovoj politici, za Titova života. Bit će da sam nešto pogrešno upisao.
