Sudionici Hoda za život zalažu se za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti, ma što to značilo. Ne želim se sporiti o svjetonazorskim temama, uzaludan je to posao, riječ je o temeljnom, često i iracionalnom, pristanku uz neki skup vrijednosnih stavova o životu, svijetu, čovjeku i bogu.
Čovjek je bolno ograničeno biće, njemu su za relativno smislen opstanak potrebne neke orijentacijske, nepropitujuće točke, a jedna od njih je svakako orijentacijska točka o tome što je ljudski život.
Zanimljivo je da sudionici Hoda za život, ali i mnogih drugih pokreta, ne demonstriraju što ljudski život znači njima, već se iz petnih žila trude da njihova svjetonazorska orijentacijska točka ili pseudodefinicija postane obvezujuća za druge. Hod za život zapravo je definicijski pohod na živote drugih ljudskih bića.
Nemam ništa protiv svjetonazora, pa i svjetonazorskog aktivizma, ali bi, čisto zbog logičke higijene, valjalo zadržati minimum konzistentnosti.
Ako netko tvrdi da je prekid trudnoće ubojstvo, a svjetonazorski aktivisti Hoda za život upravo to tvrde (a i imaju pravo to tvrditi), sekularno društvo im je dužno to pravo osigurati i osigurava im ga, onda je nužno da žene koje na njihovim skupovima svjedoče o abortusu kojega su nekoć počinile, ne predstavljaju u mlakoj, neodređenoj formi žena koje će iznijeti intimna svjedočanstva. Treba ih najaviti kao ubojice djeteta.
Ne smatram da su one ubojice, ali budući da Hod za život prekid trudnoće smatra ubojstvom, a to navodno smatraju i žene koje manipulativno na hodaškim skupovima iznose polulažna svjedočanstva, onda, ako žele udovoljiti minimalnim zahtjevima logičnosti i autentičnosti, te žene trebaju predstaviti i prema njima se odnositi kao da je riječ o ubojicama – ne zbog toga što se uistinu radi o ubojicama, jer nije riječ o ubojicama, nego zbog toga što svi oni smatraju, uvjereni su ili makar to tvrde, da je prekid trudnoće ubojstvo.
Ubojice, dakle, svjedoče o počinjenom ubojstvu.
Tko prekine trudnoću, po orijentacijskom vrijednosnom sustavu Hoda za život, postaje ubojicom, osim ako nije sudionik Hoda za život, tada je riječ o kreposnom svjedoku. Kako bilo, ubojice ubijaju, a budući da poneke žene na Hodu za život svjedoče o navodnom ubojstvu kojega su počinile, trebamo ih, kao društvo koje uvažava pluralnost svjetonazora, smatrati ubojicama.
Posve je nelegitimno da Hod za život žene koje ne smatraju da je prekid trudnoće ubojstvo nego medicinski zahvat prekidanja trudnoće, proglašavaju ubojicama, a one koje su iz njihovih redova prekinule trudnoću, javno promoviraju kao moralne osobe s posebnim sjećanjem.
Ne, riječ je ubojicama koje hodaju za život. To im kaže njihov moral, ne ja, ja samo uvažavam njihov moral – moral ubojica. Sasvim je nebitno nastupa li taj moral sada u formi pokajane grešnice, riječ je, da se poslužim njihovom terminologijom, o neprirodnom prekidu logičnosti i autentičnosti.
Ljudi su vrijednosna bića. Izvor naših morala nije isti, naši morali nisu isti. Netko izvor i granice morala vidi u društvu, netko drugi u religiji, treći u umu, četvrti u pravnim zakonima itd. Bitno je shvatiti da naš moralni sustav obvezuje nas, ne i druge, drugi imaju drugačiji moral, zato i jesu drugi, a to ne znači da su nemoralni.
Kada sam 2013. godine gostovao na Verbumovoj Večeri u knjižari, istaknuo sam kako su ljudi konačna i ograničena bića i da vjernici, kao konačna i vjerom ograničena bića imaju pravo na istinu vjere, ali da ta istina obvezuje samo vjernike. Istina vjere je za nevjernike laž, baš kao što je istina nevjernika za vjernike laž.
Nadalje, do istine nikada ne dolazi vjernik kao vjernik, baš kao ni nevjernik kao nevjernik, istina kao istina pripada, kako sam to tada nazvao, golom čovjeku odnosno čovjeku koji se nalazi izvan svih partikularnih određenja.
No, biti goli čovjek, čovjek bez dodataka, odnosno čovjek kao čovjek, mogu rijetki. Brojniji su oni koji se naoružaju vlastitom, partikularnom istinom kako bi, tako naoružani, krenuli u pohod na neistomišljenike.
Tada me mnogi nisu razumjeli, ne razumiju me ni danas, neće me razumjeti ni sutra, ali to nije moj problem, nije ni njihov, oni ograničenje i oružje ograničenih ne doživljavaju kao problem, nego kao rješenje svih problema koji ih tište, uključujući i problem ostanka povijesnog neprijatelja na životu.
Hodači za život ne bore se za to da se zaštite partikularni, pluralni, povijesni životi. Ne, oni te živote žele lišiti prava javnosti i pretvoriti ih u sljedbenike njihovog partikularnog pristupa povijesti.
Neprijateljima je namijenjena povijesna smrt.
Namjerna povijesna smrt je problem našeg vremena, ali i svih dosadašnjih ljudskih vremena – sva naša, ljudska vremena smještena su unutar granica povijesti. Neosjetljivost na povijesnu smrt je sporna i protiv toga se moramo boriti, neovisno o tome dijelimo li, možda, s hodačima za nepovredivost života tezu da je prekid trudnoće nedopustiv, bitno je da shvatimo kako je riječ o nedopustivosti za nas i naš moralni sustav, ne za druge i njihov moralni sustav.
Kada je, naprotiv, riječ o povijesno provociranoj i produciranoj smrti, ona se tiče svih nas jer smo svi povijesna bića.
Sekularno društvo je pluralno, sloboda je pluralna i hodovi su pluralni. U slobodnom pluralnom društvu moguć je Hod za život, u društvu Hoda za život nije moguća pluralnost, a ni sloboda. Mi, dakle, kao građani, imamo dvostruku dužnost – dužnost zaštite Hoda za život i, što je iznimno bitno, dužnost zaštite društva od postavljenih imperativa Hoda za život.
Štitimo prava hodača, ali se ujedno štitimo od njihovih zahtjeva. Nipošto se ne smijemo naoružati protiv Hoda za život, ali društvo trebamo zaštiti od njihovih namjera, uvijek vodeći računa o tome da u slobodnom, pluralnom društvu ima mjesta i za poruke Hoda za život, ali isključivo unutar granica grupe koja hoda za život. Te poruke ne smiju postati društveni, politički, moralni i pravni imperativi. Kada bi se to dogodilo, nastupila bi tiranija. Naša je dužnost da štitimo prava Hoda za život, ali i da društvo zaštitimo od nelegitimne ekspanzije Hoda za život u zakonodavstvo.
Inače, poziv da se nekoga štiti od začeća do prirodne smrti u sebi je krajnje besmislen. Ljudski život je prvorazredna povijesna datost – od svih živih bića, samo čovjek živi u povijesti. Ako netko ne živi ”prirodno”, to je čovjek. Kada bi čovjek živio po postulatima čiste prirodnosti, izvan povijesnog svijeta, on bi prestao postojati kao čovjek, prirodnost bi ga svela na beznačajnu ljudsku životinju.
Čovjeku značenje ne daje priroda, nego povijest. Povijest je zapravo humano značenjsko došaptavanje nekoj ljudskoj jedinki što i tko ona jest. To došaptavanje pojedincu daje smisao i značenje, ono ga drži s ovu stranu povijesnosti.
Povijest nam, kao ljudskim bićima koja nastavljaju tamo gdje su ljudi odvremenovanog vremena stali, došaptava što smo sve bili po onima koji su u svijetu bili prije nas. Tu povijest biramo. Forma naše ljudskosti zato nikada nije zadana, uvijek je biramo, čak i na Hodu za život. Tko je izabrao Hod za život, izabrao je specifičnu formu ljudskosti, baš kao što je izabrao i povijest iz koje je nastala ta specifičnu forma ljudskosti. Birajući povijest, biramo i formu ljudskosti.
