Sasa ZinajaNFoto
Predsjednik Antifašističke lige i dugogodišnji borac za ljudska prava Zoran Pusić govori o teškom verbalnom napadu koji je doživio na Trgu bana Jelačića i komentira rasplet izbora u kojem je ulogu imao i njegov prijatelj Milorad Pupovac
Sa Zoranom Pusićem, dugogodišnjim borcem za ljudska prava i predsjednikom Antifašističke lige, razgovarali smo u povodu teškog verbalnog napada dvojice nasilnika koji su mu usred dana na Trgu bana Jelačića prijetili da će ga zaklati. Pusić se u razgovoru za Nacional osvrnuo i na rasplet izbora u Hrvatskoj u kojem je nemalu ulogu imao njegov dugogodišnji prijatelj Milorad Pupovac, koji sa svojim SDSS-om ne ulazi u novu vladu na izričiti zahtjev Domovinskog pokreta, novog koalicijskog partnera Andreja Plenkovića i HDZ-a. Zoran Pusić, brat bivše ministrice Vesne Pusić, rođen je u Zagrebu 1944. godine i profesor je matematike u mirovini.
Predavao je na Tehničkoj vojnoj akademiji i Vojno-tehničkom fakultetu u Zagrebu, Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu i Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1990. godine sudjeluje u izgradnji civilnog društva u Hrvatskoj i regiji te u pokretanju brojnih građanskih inicijativa kao što su vraćanje imena Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, Demokratski opozicijski forum, Predparlament Jugoslavije, Građanski odbor za ljudska prava, GONG, Igmanska inicijativa, Documenta, CIVIS, Kuća ljudskih prava… Predstavljao je Hrvatsku u Europskoj mreži za borbu protiv rasizma i u Međunarodnoj federaciji liga za ljudska prava. Godinama je držao predavanja o holokaustu u okviru Šoa akademije pri Židovskoj općini Zagreb. Jedan je od osnivača Antifašističke lige u Hrvatskoj i njezin predsjednik od 2015. godine.
NACIONAL: Dvojica nasilnika verbalno su vas napala u centru Zagreba, kod hotela Dubrovnik, neposredno nakon objave koalicije HDZ-a i Domovinskog pokreta. Policija ih još nije identificirala. Jesu li vas prije toga pratili?
Nisu me pratili. Susret je bio slučajan. Gajevom ulicom išao sam prema Trgu bana Jelačića. Nikada te ljude prije nisam vidio. Kako su me prepoznali? Kada se nekoliko puta pojavite u medijima, onda vas ljudi znaju. Da su mi samo opsovali četničku mater, ne bih se ni okrenuo. Na to sam se navikao. Ali ovoga puta bila je jedna nova „pjesnička figura“. Prilično krvoločna, a koja se nije ticala samo mene. Tako nešto dugo nisam čuo. Rekli su: „Ti si prvi kojeg ćemo zaklati.“ U prvi čas ostao sam osupnut. Nisam navikao na tu vrstu prijetnji usred grada, usred dana. Kada sam kasnije razmišljao, najproblematičniji mi je bio taj detalj: „Ti si prvi.“ To znači da u podsvijesti tih ljudi postoje i drugi i treći, cijeli niz ljudi na koje se odnosi ta prijetnja. Implicira i vrijeme. „Biti prvi“ znači da to sad počinje. Imate osjećaj da su ti moroni skloni nasilju zaključili da je došlo njihovih pet minuta.
NACIONAL: Je li do tih njihovih „pet minuta“ došlo zbog koalicije HDZ-a s Domovinskim pokretom, a pod pokroviteljstvom Andreja Plenkovića?
To ste vi rekli, a to svakome pada na pamet. Andrej Plenković dugo je premijer. Može mu se svašta prigovoriti zbog njegovih bahatih istupa, ali ne i ovakav trend. Iako prijetnja zvuči „balkanski“, trend širenja netrpeljivosti sve je prisutniji i u Europi. Na primjer, u Njemačkoj kod stranke Alternative für Deutschland (AfD), Alternative za Njemačku. S njenom revizijom povijesti, huškanjem protiv imigranata, ukidanjem već dostignutih prava koje štiti Istanbulska konvencija… Domovinski pokret, po proklamiranim stavovima, čini se kao neka vrsta Alternative für Kroatien, Alternative za Hrvatsku. Alternative koja bi donijela nejednakost, isključenost, diskriminaciju. Ukratko, nesreću, mnogim ljudima. Upravo tolerancija, ravnopravnost, politika države koja nasilje prema „drugačijima“ sprječava, a ne potiče, etičke su vrijednosti koje EU čine privlačnom.
NACIONAL: Svjedoči li toj privlačnosti Europske unije i aktualni migrantski val iz Azije i Afrike, a onda posljedično i protumigrantski narativ kojim svoje politike hrane desne stranke u članicama Europske unije, poput spomenutog AfD-a u Njemačkoj?
Migrantski val nije posljedica samo etičke privlačnosti Europske unije, odnosno, predodžbe ljudi koji žive u puno nesretnijim okruženjima. Migranti dolaze zbog stanja u svojim zemljama. Zato što su u njima ratovi ili diktatorski režimi spojeni s velikim siromaštvom. Zašto je do tih ratova došlo? Tu ni Europa ni Amerika nisu baš bez odgovornosti. Sigurno je za neke i razlog što je Europa bogata. Sjetimo se samo zašto su i naši radnici išli raditi u Njemačku, na Zapad. Migrantska kriza je nastala zato što postoje neuspješne države iz kojih ti migranti dolaze. Migrantski val iz Afrike tek nas očekuje.
NACIONAL: Zašto tek trebamo očekivati taj veliki migrantski val iz Afrike?
Afrika će biti najviše pogođena globalnim zatopljenjem, sušom, glađu i eksplozijom porasta stanovništva. Prirodni prirast stanovništva uvijek je najveći u siromašnim zemljama. U Jugoslaviji je to bilo Kosovo. Moje neposredno iskustvo s Kosovom je iz 1998. godine. Bio sam u jednoj mirovnoj misiji i stanovao sam kod sveučilišnog profesora francuskog, koji je izgubio posao. Zvao se Imer Jaka. Bio je izbačen s fakulteta 1982. kada su bile demonstracije studenata sa zahtjevom „Kosovo republika“, republika u okviru Jugoslavije. On s tim nije imao nikakve veze, ali je svejedno ostao bez posla. Njegova supruga bila je profesorica engleskog u srednjoj školi. Imali su dvoje djece. Puno djece bilo je vezano za siromašne, primitivnije sredine. A u Prištini su se, u protualbanskim demonstracijama, nosili transparenti „Ne dajte im olovke“. U Jugoslaviji su radnici koji su odlazili u Zapadnu Njemačku obično bili iz brojnih obitelji koje su imale sedmero, osmero djece.
‘Suradnja HDZ-a sa SDSS-OM bila je i neka vrsta sigurnosnog ventila da radikalna desnica neće prevladati u HDZ-u. Sada je sve to dovedeno u pitanje. To nije samo poraz Pupovca, nego je to poraz i Hrvatske’
NACIONAL: Neke procjene govore da je Hrvatska pred demografskim slomom pa je Domovinski pokret inzistirao na Ministarstvu demografije. Kakav je vaš stav o tome?
Svjetski problem je previše ljudi, ne premalo. Samo što taj broj nije ravnomjerno raspoređen. Bogate zemlje, osim, mislim, SAD-a, imaju puno niži prirast ili, dapače, pad stanovništva dok broj raste u siromašnim zemljama. I to je vrlo ozbiljan globalni problem. I sada i za budućnost. Domovinski pokret bi sutra mogao riješiti problem demografske ugroženosti da svoje napore u zatvaranju granica preusmjeri u pomoć imigrantima da se što prije snađu u novoj sredini, nauče jezik, izbjegnu getoizaciju, prihvate postojeće društvene norme koje su u pravilu puno liberalnije nego u državama iz kojih bježe. To bi bilo i etično, i djelotvorno, i korisno rješenje. Dakle, mala je vjerojatnost da ga se prihvati.
NACIONAL: Devedesetih smo imali rat na prostoru Jugoslavije, a danas ratuju dvije teritorijalno najveće države u Europi, Ukrajina i Rusija. Jesu li ratovi na tlu Europe prijetnja samoj ideji Europske unije?
Da. Europska unija, zajednica država zasnovana na dobrovoljnom ulasku, ciljanom prosperitetu, etičkim normama, stanju ljudskih prava i pravosuđa, a ne na vojnim osvajanjima, epohalno je ostvarenje. Počelo je malim, promišljenim koracima, suradnjom vječnih rivala Francuske i Njemačke oko proizvodnje strateških materijala, formiranjem Europske zajednice za ugljen i čelik. Ali ideja je bila: nikad više rata u Europi! Za to su trebali političari s vizijom i s bolnim iskustvom Drugog svjetskog rata, poput Jeana Monneta, Roberta Schumana i Konrada Adenauera. Ovih su dana i veliki prosvjedi u Gruziji. Većinska stranka u parlamentu želi donijeti zakon da se nevladine organizacije u Gruziji tretiraju kao strani agenti iako se preko njih izvana financiraju neki kvalitetni projekti. Studenti sada prosvjeduju, a glavna ideja tih prosvjeda je da se Gruzija priključi Europskoj uniji. Ne zbog geografske pripadnosti, nego zbog građanskih prava i sloboda, smanjenja opasnosti od autoritarne države koja nameće militarizaciju i podobno jednoumlje. U njihovoj malo idealiziranoj predodžbi to je dostignuto u zemljama EU-a.
NACIONAL: Vratimo se situaciji u Hrvatskoj. Kakve se promjene kod nas osjećaju?
Degenerativne. Kada gledate ljude koji subotama kleče i mole se po trgovima u Hrvatskoj za obespravljivanje žena u ime katoličanstva, nameće se misao da takvoj zatucanosti ne bi bila strana ni ideja o spaljivanju vještica. Neke stvari za koje smo smatrali da se više ne mogu dogoditi, mogu se ponoviti. Dostignute slobode i standarde ljudskih prava može ugroziti činjenica da smo se na njih navikli. Smatramo ih same po sebi razumljivima. Oni to nisu i opstat će samo ako ih branimo. To ima veze sa situacijom koja se upravo događa u Hrvatskoj gdje je u vlast ušla stranka koja zagovara stvari koje predstavljaju anticivilizacijski korak unazad.
NACIONAL: Koliko je to posljedica i prijetnji da ćete „prvi biti zaklani“ koje ste doživjeli kod hotela Dubrovnik?
Većina mojih kolega odmah je to povezala. Naravno, ne možete i ne treba generalizirati. Puno sam kritičniji prema govornicima u Saboru ili s visokih političkih položaja, čije širenje netrpeljivosti s govornice završava kao prijetnje i nasilje na ulicama.
NACIONAL: Više puta na vas su i fizički nasrtali, a ne samo verbalno. Kada se to događalo? Kako ste s time nosili?
Događalo se to godinama. Od devedesetih pa do danas. Policija me je pretukla 1994. godine kada smo sjedili u jednom stanu u Maksimirskoj 66 da spriječimo izbacivanje jedne ženu s dvoje djece, a bez sudskog naloga. Branili smo ljude od bespravnih deložacija. Na suđenju Dinku Šakiću 1998. fizički me je napao, u zgradi suda na Zrinjevcu, jedan ostarjeli ustaša. Fizički smo napadani kada smo se 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe, zalagali za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma. Jedan od sudionika tog prosvjeda 1999. godine bio je i Stipe Mesić. Još nije bio predsjednik Hrvatske. Njega su lupili letvom po leđima, ljudima su razbijali glave kamenjem, meni su izbili prednji zub. Taj udarac letvom po leđima mislim da je dobro usmjerio kasnije političke aktivnosti Stipe Mesića. Bilo mi je drago kada je postao predsjednik Hrvatske i mislim da je napravio puno dobrih stvari.
‘Poraz Milorada Pupovca nije u izbornim rezultatima. Poraz je da je on više puta glasao protiv svog uvjerenja, od Turudića za glavnog državnog odvjetnika do lex AP-a’, kaže zoran pusić Photo Sasa ZinajaNFoto
NACIONAL: Stipe Mesić pristao je u svom mandatu da se predsjedniku Hrvatske oduzme značajni dio ovlasti koje je imao Franjo Tuđman kao predsjednik.
U predizbornoj kampanji krajem 1999. godine sve su oporbene stranke tražile smanjenje predsjedničkih ovlasti, pa je to tražio i Stipe Mesić, tada kao član Hrvatske narodne stranke. Bilo bi licemjerno da je od toga odustao kad je postao predsjednik. Prije toga smo s predsjednikom Tuđmanom imali autoritarni režim. Drago mi je što kao predsjednik države Mesić nije odustao od najavljenog smanjenja predsjedničkih ovlasti. On je i s tim smanjenim ovlastima povukao hrabre i prave poteze kada je situacija bila kritična.
NACIONAL: Sjećate li se neke od tih kritičnih situacija?
Sjećam se kada je HRT kao prvu vijest objavio pismo generala sa zahtjevom promjene politike. Vijest je išla sa slikom hrvatske zastave koja se vijorila, a u pozadini su marširale sjene vojnika. Izgledalo je kao školski primjer pripreme za vojni puč. Ne treba vam predsjednik da otvara dječje vrtiće, ali trebate čovjeka koji će u kritičnoj situaciji imati hrabrosti, javnom mnijenju unatoč, učiniti potreban državnički potez kad se radi o sudbini zemlje. Mesić je tada umirovio sedmoricu generala. Cijela vlada, s Račanom na čelu, učinila bi odlučno ništa.
NACIONAL: Danas bi tu vrstu odlučnosti trebao pokazati premijer jer su danas najveće ovlasti u rukama premijera. Bi li Andreju Plenkoviću bilo korisnije da je odustao od koalicije s Domovinskim pokretom i išao na nove izbore?
Teško je to reći, mislim, s Plenkovićeva stajališta. Politička karijera vam ovisi o formiranju vlade, a izgleda da se to ne može bez DP-a. Ali koalicija s DP-om je vrlo kisela jabuka. U jesen 2020. godine, poslije napada Danijela Bezuka na Banske dvore s očiglednom namjerom da likvidira Plenkovića, Plenković je javno rekao da je to 22-godišnji Bezuk napravio pod utjecajem Domovinskog pokreta, posebno člana predsjedništva DP-a Markuša. I to nije zaboravio. Konačno, samo par dana prije ovog „sretnog koalicijskog braka“ partneri su jedni druge nazivali korumpiranim lopovima, mafijašima i Jugoslavenima, odnosno, kretenima i zlim ljudima.
NACIONAL: Zašto mislite da je Plenković želio izbjeći tu koaliciju s Domovinskim pokretom, a onda je na nju pristao?
Iz jasnih razloga. U HDZ-u je dobar dio članova stranke sklon Domovinskom pokretu. Veliki broj ljudi u Domovinskom pokretu su bivši HDZ-ovci. Izabrati nove izbore unatoč mogućnosti da formiraš vladu s DP-om, a da ti se DP nudi, Plenković je, vjerujem, ocijenio preriskantnim potezom i ugrožavanjem potpore u vlastitoj stranci.
NACIONAL: A kako tumačite to što se u Domovinskom pokretu više ne osvrću na korupciju, izbor Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika ili na lex AP kojim se curenje informacija iz sudskih predmeta smatra kaznenim djelom? To su bili glavni zahtjevi cjelokupne oporbe kada su uoči ovih izbora tvrdili da neće ući u koaliciju s HDZ-om.
Sada je Domovinski pokret istaknuo neke druge prioritete. Mijenjanje udžbenika – zapravo, njihova ideologizacija s ciljem indoktrinacije mladih, zaustavljanje ideološke kolonizacije – zapravo, dokidanje stečenih prava garantiranih Istanbulskom konvencijom. Mario Radić je rekao da je njihov najvažniji zahtjev povećanje plaća saborskim zastupnicima, ministrima, državnim tajnicima, cijeloj toj jadnoj pauperiziranoj klasi. Rekao je: „Ja ću iznijeti taj prijedlog, pa makar me strijeljali.“ Izgleda da je politički uspjeh naveo političare da se počinu izražavati poput Isusa Krista, u parabolama. Vidimo što je govorio, a što danas govori Hrvoje Zekanović. Problem je što u bazi imaju brojne pristalice koje ih shvaćaju doslovno.
NACIONAL: Vi ste i predsjednik Antifašističke lige. Kako ste doživjeli ocjene, čak i nekih visokorangiranih sudionika Domovinskog rata, da je u Hrvatskoj došlo do subnorizacije Domovinskog rata? Da je situacija slična kao u bivšem sustavu kada se SUBNOR, u prijevodu Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije, smatrao važnim sudionikom donošenja odluka u socijalističkom sustavu.
Ne vidim kakve to veze ima s Antifašističkom ligom. Antifašistička liga je osnovana upravo s namjerom da u javnosti promijeni stav da je antifašizam vezan samo za Narodnooslobodilačku borbu, odnosno, za vrijeme uspona fašizma i Drugi svjetski rat, 1922. – 1945. Međutim, sam antifašizam je nastao kao pokret u obrani vrijednosti koje je fašizam pokušao zatrti. A te etičke vrijednosti, individualna prava, sloboda i jednakost poriču se i pokušava ih se reducirati, a u ekstremnijim slučajevima i zatrti, i danas.
NACIONAL: Početkom 1991. godine s grupom intelektualaca spremali ste se za odlazak u Knin da spriječite pobunu tamošnjih Srba. Da se uklone barikade s prometnica čuvane oružjem. Tada je vaš Demokratski forum posjetio i predsjednika Tuđmana. U toj grupi bio je i redatelj Rajko Grlić, kojem je predsjednik Tuđman nekoliko puta ponovio kako mu je drago što je došla delegacija Srba, a da je Grlić isto toliko puta ponovio da on nije Srbin.
„Spriječiti“ je malo pretjerana ocjena. Nismo mi imali takav politički utjecaj. U travnju 1991. godine, u organizaciji Demokratskog opozicijskog foruma, pripremali smo odlazak u Knin kako bismo razgovarali s ljudima tamo za koje smo ocijenili da također zagovaraju mirno rješenje. Poput Jovana Raškovića, koji se na javnim skupovima zalagao za mir, a kad su okupljeni vikali „Dajte nam oružje!“ odgovorio je: „Oružje nemam, a i da imam, ne bih vam ga dao!“
‘Da su mi samo opsovali četničku mater, ne bih se ni okrenuo. Ali ovoga puta bila je jedna nova ‘pjesnička figura’. Prilično krvoločna koja se nije ticala samo mene. Rekli su: ‘Ti si prvi kojeg ćemo zaklati”
NACIONAL: Iako je Rašković govorio da im oružje ne bi dao, na barikade su kninski Srbi izašli s oružjem.
Rašković je početkom godine bio kod Tuđmana, a tamo je u privatnom razgovoru, napola u šali, rekao: „Ma, predsjedniče, Srbi su vam lud narod.“ Tuđmanov savjetnik je razgovor dostavio novinama i Raškovića su radikali u Kninu smijenili. Prije odlaska u Knin otišli smo do predsjednika Tuđmana da ga informiramo o planiranom putu i razgovorima. Bili smo Milorad Pupovac, Siniša Maričić, Alija Hodžić, Ivan Pauleta iz IDS-a, Rajko Grlić i ja. Svatko se sjeća nekih dijelova tog razgovora s Tuđmanom. Rajko u svojoj krasnoj knjizi sjećanja „Neispričane priče“ opisuje kako je Tuđman rekao da mu je drago što su predstavnici Srba došli kod njega, a on mu je odgovorio da nismo došli kao predstavnici Srba. Da on nije Srbin, zapravo, da nije nitko Srbin osim Milorada, nego smo došli kao zabrinuti građani. Pri kraju razgovora, koji je trajao više od pola sata, Tuđman je ponovio da mu je drago što su došli predstavnici Srba, a Rajko ga je ponovo ispravio. Sutra je Vjesnik donio našu sliku pod naslovom „Predstavnici Srba kod predsjednika Tuđmana“.
NACIONAL: Što je vama ostalo u sjećanju iz tog razgovora?
Kada smo rekli da namjeravamo ići u Knin, Tuđman je rekao da nema ništa protiv toga, ali misli da za to nema potrebe. Rekao je: „Ja sam sve dogovorio s JNA.“ Nato sam ja rekao nešto kao: „Gospodine predsjedniče, vaš optimizam me veseli, ali ga ne dijelim.“ Samo me je ljutito pogledao.
NACIONAL: Kako ste doživjeli ulogu Milorada Pupovca u raspletu ovih parlamentarnih izbora? Dajući s ostalim predstavnicima manjina, njih ukupno osmero, podršku Andreju Plenkoviću za izbor Gordana Jandrokovića za predsjednika Sabora, presuđivao je rezultate ovih izbora. Potom je Plenkovićev koalicijski partner Domovinski pokret izbacio troje zastupnika SDSS-a iz saborske većine, a Plenković je na to pristao.
Prvo, Milorad Pupovac i ja dobri smo i dugogodišnji prijatelji. Početkom devedesetih obojica smo pokušala nešto učiniti da do rata ne dođe. Koji put zajedno, koji put u uvjetima koji nisu bili bezopasni, a to određuje odnose ljudi na dugi period. Naravno da se nisam slagao s nekim njegovim političkim odlukama, ali te kritike kažem prije svega njemu. Mislim da mu je u ovoj situaciji vrlo teško.
NACIONAL: Zašto mislite da je Miloradu Pupovcu teško? Za razliku od okupljenih u antikorupcijskom predizbornom savezu, koji su osvojili znatno veći broj glasova birača od HDZ-a, bio je u poziciji odlučivati o saborskoj većini.
Antikorupcijski predizborni savez postojao je samo u pregrijanoj retorici. Stranke lijevog centra pobijedile bi na izborima da su napravile predizborni savez. Može se pokazati da to slijedi iz svojstva D’Hondtove metode pretvaranja volje birača u saborske mandate. Umjesto toga iskazan je autizam demonstriran i u postizbornom nuđenju koalicije Domovinskom pokretu. Sve korupcijske afere, lex AP, izbor Turudića, nad čime se oporba opravdano zgražala, izgledaju u svijetlu anticivilizacijskih stavova Domovinskog pokreta kao blaga kamilica. Znamo što i kako je predsjednik Republike, koji ima presudan utjecaj na SDP, govorio o Miloradu Pupovcu, a kako je bio pun razumijevanja za suradnju s Domovinskim pokretom. S druge strane, Pupovčeva suradnja s Plenkovićevim HDZ-om išla je u relativno dobrom smjeru. Govora mržnje bilo je sve manje, etnički motivirano nasilje se, uglavnom, osuđivalo. Europska unija kao projekt, što je posebno važno za manjine, bila je neupitna. Suradnja HDZ-a s SDSS-om bila je i neka vrsta sigurnosnog ventila da radikalna desnica neće prevladati u HDZ-u. Sada je sve to dovedeno u pitanje. To nije samo poraz Milorada Pupovca, nego je to poraz i Hrvatske.
NACIONAL: Zašto mislite da to nije samo poraz Milorada Pupovca nego i Hrvatske?
Zašto što je uvođenje DP-a u Vladu poraz jedne tolerantne, pristojne Hrvatske, odgovorio sam to u većini vaših pitanja. To sigurno nije poraz Hrvatske kakvu zamišlja i nudi Domovinski pokret. Poraz Milorada Pupovca nije u izbornim rezultatima. Poraz je da je on više puta glasao protiv svog uvjerenja, od Turudića za glavnog državnog odvjetnika do lex AP-a, u nadi da će žrtvovanjem svojih uvjerenja spriječiti koaliciju koja se upravo dogodila.
‘Osjećaju se degenerativne promjene. Ljudi kleče i mole se za obespravljivanje žena u ime katoličanstva pa se nameće misao da takvoj zatucanosti ne bi bila strana ni ideja o spaljivanju vještica’
NACIONAL: Ali glasao je i ne možete ga osloboditi odgovornosti. Hoće li zbog toga snositi ikakve posljedice i zašto neće?
Posljedice mogu biti samo političke, a prije ocjene odgovornosti dobro je zamisliti se kako bi bilo hodati u cipelama onog čija se odgovornost traži. Uzmimo primjer glasanja za Turudića. Sigurno je bilo protiv Pupovčevih uvjerenja, a bila je i nepotrebna pogreška. Suzdržanost ne bi ništa promijenila u odluci HDZ-a, a ne bi navukla razočaranje i prezir na Pupovca i u oporbi i u dijelu javnosti. Kad već spominjem Turudića, javnost se zabavljala i zgražala nad njegovim SMS-ovima s Josipom Rimac, „srećo“, „lipa“, „radosti“, a ozbiljniji komentatori zgražali su se nad imenovanjem za državnog odvjetnika čovjeka koji je bio u kontaktu s, kasnije, osuđenom osobom. Kao, takav državni odvjetnik će biti pristran. Pa državni odvjetnik jest, to mu i ime kaže, pristran u korist države, dakle, stranke na vlasti. Iznesene optužbe dovodile su puno više u pitanje Turudića kao suca nego kao državnog odvjetnika.
NACIONAL: Na što je oporba propustila ukazati kao Turudićev krimen?
Nitko u oporbi nije spominjao Turudićevu izjavu iz 2015. godine, da se „za povrede naravi Domovinskog rata propiše zatvorska kazna“, što bi ga u svakoj pravnoj državi diskvalificiralo. Naravno, jer desni dio oporbe, koji je Turudića „cipelario“ do ruba iživljavanja, taj njegov stav podržava. U svemu tome Pupovčeva suradnja s HDZ-om nije njegov politički izbor nego njegova procjena da je to korisno i nužno za zajednicu koju predstavlja, a usudio bih se reći i za njegovu domovinu Hrvatsku.
NACIONAL: U Francuskoj, Grčkoj i brojnim članicama EU-a manjine uopće ne postoje kao ustavna i zakonska kategorija. Rješenja u Europskoj uniji nisu jednoznačna niti postoji pravna stečevina vezana za manjinska prava. S druge strane, Hrvatska je jedina država u Europskoj uniji koja omogućava da osmorica zastupnika iz redova manjina imaju zajamčena mjesta u Hrvatskom saboru, pa onda i da odlučuju o vladi.
Grčku manje poznam, ali u Francuskoj se inzistira na jednakosti u ljudskim pravima svih građana. Nakon osamostaljenja u Hrvatskoj smo, u praksi, imali diskriminaciju na osnovi etničkog porijekla. Nametanje diskriminacije ide brzo, ispravljanje toga dugotrajan je proces. U tom procesu treba i neka vrsta potpore garantirane zastupljenosti zajednicama koje su (bile) diskriminirane. Jednom kada premijer ili predsjednik u Hrvatskoj bude i u praksi ili bi mogao biti Srbin, neće više trebati manjinskih političkih organizacija. Takva politička atmosfera još ne postoji u Hrvatskoj.
